Kada hrišćanin ne može da zaustavi bogohulne misli

    Neoprostiv greh ili samo duhovni napad?

             Blasphemy

    Dokaz demonske posednutosti ili puko iskušenje?

    Srpski

    Ova stranica na English, nemačkom (deutch, German), Português (Portuguese)

    * * *

    By Grantley Morris


    Majka dvoje dece mi je rekla:

      Do pre jedne nedelje, bila sam odlično! Imala sam jaku veru, i stvari su išle dobro, sve dok se jednog jutra nisam naglo probudila u znoju zbog užasne misli, moje srce je lupalo i od tada imam ekstremnu anksioznost. Na trenutak sam pomislila na citat u Bibliji koji govori o Isusu kao demonu, i zamišljala sam da je to istina. Ja sam hrišćanka, i zato znam da je ta misao potpuno lažna, ali me toliko muči da ne mogu da je se otarasim. Što više pokušavam da je zaustavim, to se više vraća.

      Ništa nije u redu! Citat o neoprostivom grehu me toliko plaši da sam sada u haosu. Ta užasna misao nastavlja da se prikrada i želim da prestane. Stalno govorim Isusu da mi je žao, i da sam nemoćna da se otarasim ove lažne slike o njemu. Ovo je kao da živim u paklu. Molim vas, pomozite mi!

    Biti mučen na ovakav način je toliko učestala pojava, da ova draga žena nema ništa čega bi trebalo da se stidi. Ipak, kako bih izbegao rizik da joj nanesem i najmanju neprijatnost, ja ću izostaviti bilo šta što bi moglo da je identifikuje. Zvaćemo je Kejt.

    Kod malo nas je slučaj da nam se demon redovno pojavljuje i priča sa nama. A ipak, sve nas su zle duhovne sile pokušale da iskušavaju. S obzirom da nam se retko obraćaju glasom koji možemo da čujemo, kako nas to iskušavaju? Tako što ubacuju misli u naš um – misli koje izgledaju kao da su naše, ali su zapravo od njih.

    Misli koje odjekuju u našoj glavi nisu samo naše, već misli koje povremeno dolaze direktno od Boga, i misli koje povremeno dolaze direktno od Božijih duhovnih neprijatelja. Nije neobično da Bog stavi misao i ideje u naš um, koje pogrešno prihvatimo kao naše. Isto tako, česta je pojava da mi pogrešno kao naše misli prihvatimo stvari koje u naš um šapuću duhovne sile koje mrze nas i koje mrze našeg Gospoda.

    Kejt su te bogohulne misli toliko uznemirile jer je takvo bogohuljenje apsolutno u suprotnosti sa njenim sopstvenim viđenjem Hrista. (Ona je takođe bez razloga bila uplašena je izgovaranje bogohulnih stvari možda neoprostivo. Za dokaz kako to nije istina, pročitajte Unforgivable Sin (Neoprostiv greh) i stranice ka kojima vodi, a zatim se vratite ovde.)

    Prolaznom posmatraču je očigledno da misli koje su toliko suprotne od njenog sopstvenog razmišljanja ne mogu da budu njene. Međutim, zbog toga što su se one pojavljivale u njenom sopstvenom umu, bilo je teško ubediti Kejt da te misli ne potiču od nje. Zle sile su gnusno napadale njen najintimniji deo – njene najdublje misli. To je toliko užasna povreda njene ličnosti da se prema tome odnosim kao prema duhovnom silovanju. Svaki hrišćanin pati od ovoga, pa čak je i Isus, koji je bio iskušavan na sve načine na koje smo i mi dok je bio na ovom svetu.

    “Gde je dokaz iz Svetog Pisma?” možda pitate.

      Matej 4:5 Tada ga đavo povede u sveti grad, postavi ga na krilo od hrama.

    Po Svetom Pismu, ko je poveo svetog Božijeg Sina na krilo od hrama? To nije bilo Isusovo delo, niti je bilo Božije.

      Matej 4:8 Opet ga povede đavo na jednu vrlo visoku goru, pokaza mu sva carstva svetska i slavu njihovu.

    Svi znaju da ne postoji planina na ovom svetu sa koje nečije fizičke oči mogu da vide “sva svetska carstva i njihovu slavu.” Đavo ne samo da je nekako uspeo da dovede Isusovo fizičko telo tamo gde je želeo da bude, on je zario viziju u Isusov sopstveni um. Ako je đavo to ubacio u um bezgrešnog Sina Božijeg, mi ne možemo da očekujemo ništa manje. Nijedan hrišćanin to ne želi, ali je to normalno. Zapravo, neizbežno je. Ipak, uprkos odbojnom napadu, mi možemo da, poput Isusa, ostanemo neokaljani.

    Za razliku od Boga, đavo ne može da bude na više mesta istovremeno. Tako da u našem slučaju, mi smo skoro sigurno napadani od strane nekog od Sotoninih sledbenika, ne od samog Sotone, ali to pravi malo razlike, i zato većina hrišćana, uključujući mene, govori o njemu iako su tehnički njegovi sledbenici oni koji čine takva dela.

    * * *

    Sve do noći kada je Kejt imala uznemirujuće iskustvo, stvari su išle odlično. Neprijatelj naših duša to očigledno mrzi. On bi voleo da nas obeshrabri. Zbog toga što nije uspeo da zavede Kejt kako bi ona počinila neki pravi greh, stari Zavodnik je pokušao da je prevari kako bi ona preuzela odgovornost za njegove sopstvene prljave misli.

    Napad se prišunjao kada je Kejt bila najranjivija. Kako se usuđuje da napada iz zasede dok ona spava! Najviše napada se događa kada to najmanje očekujemo i zaslužujemo. Naš neprijatlj se ne naziva zlim bez razloga. On igra prljavo.

    Kejt je znala da laži koje su nicale u njenoj glavi nisu istinite. To znanje je sve što je potrebno kako bi održala svoju duhovnu čistotu. Šta god preplavilo njen um, ona je duhovno bezbedna jer veruje u istinu o Isusu.

    Ipak, “namučena” je reč kojom je Kejt opisala svoju reakciju na to što su je misli sa kojima nije želela ništa progonile, ne izbijajući joj iz glave. Međutim, kada o tome razmišljamo hladne glave, ni malo ne iznenađuje što ona nije mogla da izbaci ove grozne misli iz svog uma. Kada bi se Kejt probudila pored smrtonosne zmije u krevetu, možda bi pobegla nepovređena, ali bi je iskustvo terorisalo, baš kao što su je misli sa kojima se probudila terorisale.

    Da je Kejt pobegla od zmije u krevetu, bila bi bezbedna. Iskustvo bi možda trajalo samo par sekundi. A ipak bi je toliko potreslo, da to ne bi mogla da zaboravi do kraja svog života. Prvih par nedelja bi je sećanja retko ostavljala na miru. Živopisna sećanja koja se stalno vraćaju bi bila poslednja stvar koje bi želela, ali bi isto tako bila savršeno normalna reakcija na traumatično iskustvo.

    Slično, Kejt je prolazila kroz prirodnu reakciju na traumu usled buđenja sa mislima koje su je šokirale i bile joj odbojne, jer su bile totalno suprotne od njenog ljubavlju ispunjenog stava prema Isusu.

    Zapravo, njena reakcija je bila dokaz njenog iskrenog posvećenja Hristu.

    Kejt nije mogla da izbaci te misli iz glave. “Što više pokušavam da ih zaustavim, to se više vraćaju,” bila je očajna. Veliki broj ljudi mi se obraća sa sličnim pričama. Shvatio sam da su to obično veoma osetljivi ljudi, koji su duboko šokirani i uznemireni zbog posedovanja takvih misli, i sama njihova reakcija kao da čini situaciju još gorom. Zapravo, ovo je tačno ono što bi neko očekivao.

    Probajte da kažete sebi, “Šta god radio, ne smem da mislim na slonove u pidžami na tufne.” Sam pokušaj da ne razmišljate o njima će uzrokovati da razmišljate o njima. Što više pooštravam uslove – na primer, pretnjom da vas udarim ako razmišljate o njima – to ćete više da budete progonjeni mislima o slonovima u pidžami. Upravo anksioznost oko toga, i očajni pokušaji da se o njima ne razmišlja će pogoršati problem.

    To je kao hodanje po dasci koja leži na zemlji. Radite to savršeno i bez truda. Međutim, što je više podižete sa zemlje, to će vas više hvatati strah od padanja. Što ste više nervozni, to se povećava verovatnoća da će vas upravo ta nervoza načiniti nestalnim i da ćete zbog toga i pasti. Tako je i sa strahom od razmišljanja o bogohulnim stvarima, što se više plašite, to je verovatnije da će vam se to desiti. I razlog za to nije duhovne prirode, već čisto psihološke – savršeno normalna mentalna reakcija. Sa druge strane, što ste manje zabrinuti oko takvih misli, što ih više ignorišete i fokusirate se na druge stvari, to će više bledeti iz vaših misli.

    Zbog čega je Bog tako dizajnirao ljudski mozak? Zato što Ga misli koje vam proleću kroz glavu ne zanimaju. Ono što mu je bitno nisu misli koje vam prolete kroz glavu, već stvari u koje čvrsto odlučite da verujete.

    Zapanjujuće je kolika proporcija ljudi koji mi pošalju imejl u strahu da su počinili neoprostiv greh pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), ili nekog drugog psihološkog problema. Ovo pokazuje da u većini slučajeva, nekontrolisane bogohulne misli nisu teološki ili čak duhovni problem, već rezultat psihološkog problema koji ne samo da je najneprijatniji, već izuzetno nepravedan.

    Ironično, što je osoba anksioznija oko udovoljavanja Bogu, to se stanje pogoršava.

    Strah da nam Bog neće oprostiti je kao strah od bezopasnog pauka. Strah je užasan, ali bezrazložan. Nekome sa fobijom od paukova ne treba lekcija o veri u Boga, kako bi se osetio duhovno neravnopravnim. To je jednostavno neprijatan, bezrazložan strah, i nema ničeg sramnog u traženju psihološke pomoći. Mnogi hrišćani progonjeni iracionalnim strahom da im ne može biti oprošteno pate od psihološkog problema, gde bi lekovi mogli da pomognu. Lekovi ne mogu da spasu nijednu dušu; samo Isus može. Ali lekovi imaju potencijal da zaustave nepotrebno mučenje kod nekih hrišćana. Bilo da je u pitanju strah od bezopasnih stvorenja, ili strah da je Bog odjednom postao nemilostiv, ako lekovi mogu da umanje strah i pomognu osobi da se ponaša racionalnije, ja podržavam tu opciju.

    Lekovi su daleko od savršenog. Kod par ljudi mogu da se pojave neželjena dejstva, i ono što radi za jednu osobu ne mora da bude toliko efektno za drugu. Međutim, ako ste među većinom čije telo toleriše lekove, i ako vam to pomaže da racionalnije razmišljate o duhovnim stvarima – dakle, pomaže vam da se držite biblijske istine da se svaki greh može oprostiti kroz veru u moć Hristove žrtve – onda vidim lekove kao korisne.

    U teoriji – znam da je u praksi teško – Kejt bi trebalo da pokuša da se što manje brine o odvratnim mislima koje joj prolaze kroz glavu. Kao kada neko psuje u njenom prusistvu, neprijatno je, ali nije njeno delo. Te misli su Sotonino delo, ne njeno. Ona može da ih jednostavno ignoriše i dopusti da krivica padne na đavola. Niko od nas na ovoj planeti ne može da zaustavi đavola i njegove legije od toga da budu zli, tako da možemo samo da ih pustimo da rade ono što žele, i da se fokusiramo na proslavljanje našeg Gospoda.

    * * *

    Kada uhvatite sebe da patite poput Kejt, moj savet vam je da uzvratite udarac i udarite neprijatelja tamo gde ga najviše boli. Kad god se pojavi lažna misao o Isusu, okrenite to u priliku da slavite Isusa, zahvaljujući mu što je on sveti Sin Božiji; neokaljan i bezgrešan. Nastavite da slavite Isusa sve dok bogohulna misao eventualno ne nestane. Svaki put kada se misao vrati, radujte se neokaljanosti, savršenstvu, i božanskoj moći našeg Gospoda, potvrđujući njegovu dobrotu u molitvi koja je ispunjena slavljenjem. Onda, bez obzira na to kakva jeretička stvar bude prošla kroz vaš um, svaka laž koja je ispaljena u vaš um se pretvara u poziv da proslavljate Isusa, i gradite svoju veru u Njegovu pravednost. Međutim, vi najviše uzvišavate Isusa, ne tako što biste ovo pretvorili u opsesivni ritual, već opuštajući se i uživajući u činjenici da vam je kroz Hrista oprošteno, bez obzira kakve vas neželjene misli progonile.

    Hajde da se vratimo analogiji sa pronalaženjem zmije u krevetu. Ako bi se ispostavilo da je u pitanju obična igračka, bilo bi mnogo lakše otarasiti se sećanja koja se stalno vraćaju. Što opasnost izgleda veća, to je teže izbaciti ih iz sopstvenog uma. Kejtin strah da je činila neoprostiv greh je traumu činio većom, i tako je pomagao mislima koje se stalno vraćaju. A njen strah je bio još jedan prljavi trik Zlog. Ona nije počinila neoprostiv greh. Uprkos nepozvanim mislima koje su joj zamračivale um, ona nije iskreno verovala da Isus ima veze sa đavolom. A čak i da je neko zapravo to verovao u prošlosti, ne bi bilo važno, pod uslovom da osoba više ne veruje u to. Jer, dok god osoba veruje da Isus ima veze sa đavolom, gresi te osobe ne mogu da budu oprošteni, s obzirom da ta osoba oproštaj od Boga ne bi zatražila u ime nekoga za koga veruje da je od đavola! Međutim, ako ta osoba promeni svoj stav prema Isusu, oproštaj postaje potpuno dostupan.

    Isus je bio iskušan strašnim stvarima – čak i da se pokloni i slavi Sotonu. I zato, hajde da ne preziremo sebe ako se i mi suočimo sa strašnim iskušenjima. Oni pokazuju koliko je naš neprijatelj zao; ne govore ništa o našem bezbožništvu. Mi ne moramo da prisvojimo misli koje nam dolaze, niti da njima budemo uznemireni. Mi možemo da ih jednostavno odbacimo kao netačne, i nastavimo da uživamo bliskost sa našim voljenim Gospodom.

    Postoje iznenađujući medicinski razlozi koji utiču na užasne osećaje krivice i svetogrdne mentalne slike ili misli. Ovo ćemo uskoro ispitati, dok pratite ove stranice. Kasnije, proći ćemo kroz širok spektar svedočanstava. Ali prvo, trebalo bi da pričam o drugoj stvari koja vas možda muči.

    * * *
    Bringing into Captivity Every Thought?

    Frustrirajuća, neizbežna realnost je da nas sam pokušaj da ne razmišljamo o nečemu prisiljava da usmerimo naše misli baš na te stvari, tako čineći da provodimo više vremena nego ikad razmišljajući o stvarima o kojima očajno pokušavamo da ne mislimo. To postaje situacija bez pobednika, jer je suprotna fundamentalnom dizajnu ljudskog mozga. Sva iskustva potvrđuju da je prestanak razmišljanja o nečemu što očajnički pokušavamo da zaboravimo nemoguć koliko i potpun prestanak svih misli.

    Jedan čovek je bio odlučan da prihvati ovu životnu činjenicu, i da prestane da pokušava da postigne nemoguće. Međutim, najčešći razlog za to što su ljudi progonjeni neželjenim mislima je anksioznost, koja proizilazi ne iz racionalne brige, već iz hemijske neravnoteže u telu osobe. Pošto nikakva količina racionalnog razumevanja uzroka ne može da promeni telesnu hemiju, on je nastavio da se oseća anksiozno. Ono što je još gore, anksioznost se čini kao savest koja optužuje, i zbog toga može lako da se pomeša sa božanskim upozorenjem da osoba nekako ne poštuje Boga. Ova anksioznost je nastavljala da tera njegov neumoran um da pronađe neku vrstu racionalne osnove za njegovu iracionalnu brigu – neku indikaciju da on možda radi nešto što se Bogu nikako ne dopada. Nije iznenađujuće što je njegov um krenuo da brine da, iako pokušaj borbe sa tim mislima njih samo čini gorim, ako se pak ne bori sa njima, to možda može da bude u suprotnosti sa 2.  Korinćanima 10:5, “. . . i zarobimo svaku misao na poslušnost Hristu,”. On mi je poslao imejl o sumnji o tom citatu iz Bibije koji ga je mučio. Brzo sam odgovorio:

      Ovaj citat ne znači da treba pokušati da ne razmišljamo o kompulzivnim mislima jer je to nemoguće, i svako ko misli drugačije ne razume ljudski um, i nikada nije patio od ovoga. Ono što zapravo znači jeste da, umesto pokušaja da se sam boriš sa tim mislima, treba da ih poveriš Hristu, svom Spasitelju, koji je srušio sve prepreke koji bi mogle da nas razdvoje od Boga. On je tvoj Spasitelj, i dopusti da misli budu Njegova briga, ne tvoja. Odbij da brineš o mislima, već veruj svom Spasitelju da te održi neokaljanim i prihvatljivim Bogu, bez obzira na to kako se osećaš.

    U praksi, ovo što sam napisao je u potpunosti tačno. Međutim, nakon dubljeg razmišljanja, shvatio sam da se citat o zarobljivanju svake misli ni ne odnosi na diskusiju o nametljivim mislima. Nema ništa sa običnim mislima, već se odnosi na razne sisteme verovanja prihvaćene od strane ljudi koji nisu hrišćanski mislioci (filozofi, religiozni učitelji, kultovi, i tako dalje.)

    Poštovan kao “jedan od najboljih evanđeoskih učenjaka Svetog Pisma” (D. Stewart) i na svakom drugom mestu nazivan “majstorom tumačenja Svetog Pisma,” Murray J. Harris specifično kaže u tumačenju 2. Korinćanima 10:5, “Predmet hrišćanskog truda nije prisiljavanje svih svojih misli da budu ugodne Hristu.

    Stvar koja najviše zbunjuje kod King James English (prevod Biblije na engleskom) nisu očigledno starinske reči, već one koje izgledaju isto kao moderne reči, ali koje su zapravo doživele promenu u značenju. Na primer, u King James Version (King James verzija) razgovor može da znači ne samo govor, već nečije ponašanje, iako je malo današnjih čitalaca svesno promene značenja. Ceo citat, od koga smo u gornjem delu citirali samo deo, koristi reč mašta u King James Version. Međutim, tada je reč imala drugačije značenje (mogla je da znači tvrdoglavost, ili planiranje ili smišljanje nekog zlog dela) i kasniji prevodi (čak i New King James Version i King James 2000 Bible) koriste različitu reč.

    U skladu sa tim, reč prevedena kao misao nije korištena u ovom citatu sa značenjem „mašta“ ili

    „obična misao“. Odnosi se ne na stvari koje se nepozvane pojavljuju već na čitav sistem razmišljanja – čitav način razmišljanja o duhovnim stvarima, kao što je na primer dosledno razmišljanje o Bogu kao o pojavi izraženoj u mnogo drugih bogova (panteizam) ili dosledno viđenje spasenja kao nešto što zavisi od žrtvovanja životinja. Odnosi se ne na prolazne ili površne misli u koje neko ni ne veruje, već na mentalitet – namerne misli i načini gledanja na stvari u koje se toliko veruje da one menjaju razumevanje duhovne istine kod osobe.

    Tačno značenje grčke reči prevedene kao misao u 2. Korinćanima 10:5 je teško izraziti na engleskom. Problem je u tome da postoje različite vrste misli, i ljudi koji govore engleski nisu navikli na pravljenje razlike između njih u komunikaciji. Postoje prolazne, lakomislene, pomahnitale misli koje se pojavljuju niotkuda, ali ne iz nečijeg čvrstog ubeđenja. Sa druge strane ekstrema, neke misli su rezultat dubokog, namernog, fokusiranog razmišljanja i potpuno se poklapaju sa nečim što osoba zaista, čvrsto veruje. Reč upotrebljena u 2. Korinćanima 10:5 odnosi se na ovu drugu vrstu misli. Odnosi se na nečiju moć razmišljanja sa upotrebom logike i rasuđivanja – ne na lutajuće, smetene misli, već na zaključke koji su pažljivo razmotreni.

    Grčka reč je noema. HELPSTM Word-studies je definiše kao “um, pogotovo njegov konačan proizvod (sistematsko razumevanje . . .)” Sa pravom beleži da je reč noema izvedena od reči noieo i definiše poslednje kao “uložiti mentalni trud potreban kako bi se došlo do krajnjih zaključaka.”

    Reč je relativno retka u Novom Zavetu. Osim kod 2. Korinćanima 10:5, upotrebljena je samo par puta, i samo jedan put je upotrebljena izvan 2. Korinćanima. Ni u jednom slučaju, osim 2. Korinćanima 10:5, nije prevedena kao misao, i sledeći slučaj je posebno prosvetljujući, jer ističe kako je u pitanju produkt pažljive, namerne, metodične misli:

      2. Korinćanima 2:11 Da ne damo da nas prevari sotona, jer nam namere njegove nisu nepoznate. (NIV)

      2 Korinćanima 2:11 Da ne bi Sotona mogao da nas prevari: jer smo svesni njegovih planova (KJV)
      (Moje isticanje.)

    Nije iznenađujuće što je Thayerov rečnik grčkog jezika definiše kao “(zla) namera” i, specifično kad je u pitanju 2. Korinćanima 10:5, kaže da je “smišljanje zla protiv Hrista”. Obratite pažnju na izbor reči: smišljanje implicira pedantno planiranje, ne nešto što se pojavljuje spontano ili neželjeno u umu. “Namera, u lošem smislu, dizajn, zavera, ” kaže visoko cenjen „Grčko-engleski rečnik Novog Zaveta i druge rane hrišćanske literature“ od strane Arndt & Gingrich, kada su u pitanju 2. Korinćanima 2:11 i 10:5.

    Akademski Novi internacionalni rečnik teologije Novog Zaveta (treće izdanje, strana 128.) čini kristalno jasnim koliko se reč noema razlikuje od prolaznih misli. Definiše značenje reči u Novom Zavetu kao “. . .  razumevanje božanske volje kada je u pitanju spasenje, razmišljanje u vezi toga . . . noema je, prema tome, sposobnost rasuđivanja, koje može da donosi odluke i proglašava presude ispravnim ili pogrešnim . . .”

    U nastavku, ovaj deo Svetog Pisma koristi ratnu terminologiju, opisujući “rat” između hrišćanskih i anti-hrišćanskih ideologija. U ovom kontekstu, zarobljeništvo se odnosi ne na apsolutnu kontolu individualnih ili prolaznih misli, već na poraz neprijatelja oduzimajući ratne zatvorenike. A u ovom slučaju, neprijatelji su sistemi verovanja (obrasci mišljenja i čitavi načini razmišljanja o duhovnim stvarima) prihvaćeni među anti-hrišćanskim filozofijama i kultovima. Neki biblijski citati ovo čine očiglednijim, dok je na svakom drugom mestu implicirano, analiza ovog citata otkriva da ovo čak nije ni o vašim gledištima, mentalitetu, i tako dalje, već o tim stvarima kad su u pitanju vaši duhovni neprijatelji. The New Living Translation ovo čini jasnim:

      I svaku visinu koja se podiže na poznanje Božje, i robimo svaku neprijateljsku misao za pokornost Hristu.
      (Moje isticanje.)

    Dakle, “zarobiti svaku misao” nije o nemogućoj, neljudskoj kontroli uma poput mašine, već o duhovnom porazu sistema verovanja u anti-hrišćanskom svetu koji se protivi poruci evanđelja.

    Pravilno razumevanje ovog dela je pokazano konsultovanjem konteksta:

      2. Korinćanima 10:3-5 . . . U mesu živimo, ali se ne borimo kako meso hoće, jer oružje naše borbe nije zemaljsko, nego silno, za Boga, da ruši tvrđave: pa rušimo mudrovanja i svaku visinu koja se podiže na poznanje Božje, i robimo svaku misao za pokornost Hristu.

    A i potvrđeno je uviđanjem kako se ovo slaže sa onim što je apostol Pavle rekao Korinćanima ranije:

      1. Korinćanima 1:17-24; 2:1-2 Jer me Hristos ne posla da krstim, nego da propovedam evanđelje, (i to) ne premudrim rečima, da ne izgubi silu krst Hristov. Jer je reč o krstu onima koji propadaju ludost, a nama koji se spasavamo, sila Božja. Jer je napisano: "Uništiću mudrost mudrih, i razum razumnih odbaciću". Gde je mudri? Gde književnik? Gde prepirač ovoga sveta? Ne pretvori li Bog mudrost ovoga sveta u ludost? Kako, naime, svet svojom mudrošću nije poznao Boga u Božjoj mudrosti, bila je Božja volja, da ludom propoveđu spase one koji veruju. Judeji ištu znake, Grci traže mudrosti, a mi propovedamo Hrista raspetoga: Judejima sablazan, neznabošcima bezumlje, a pozvanima, Judejima i Grcima, Hrista, Božju silu i Božju mudrost. . . . Pa i ja, kad dođoh k vama, braćo, ne dođoh s visokom rečju ili mudrošću, da vam propovedam svedočanstvo Božje. Jer sam odlučio bio da među vama znam samo Isusa Hrista, i to raspetoga.

    Bog kroz Pavlovo pero izjavljuje da postoji duhovni rat između evanđelja i ljudi koji pretpostavljaju da mogu da se povežu sa Bogom bez oslanjanja na ono što je Hrist postigao na krstu. Način da se taj rat dobije (figurativno rečeno, da se unište odbrane – poruše uporišta – i da se oduzmu zatvorenici u ratu – zatočenici) nije kroz sredstva (oružje) na koja se protivnici evanđelja oslanjaju – ljudski razum (u slučaju Grka) ili očekivanje natprirodnih znakova i čuda (u slučaju Jevreja) – već kroz jednostavno propovedanje (objavljivanje istine) o izmirenju između Boga i čovečanstva koje je Isus postigao kroz svoju žrtvenu smrt.

    Onima koji traže da natprirodni znakovi ili ljudsko mudrovanje potvrde duhovnu istinu, poruka evanđelja (poruka krsta) izgleda slabo i budalasto, ali oni koji napuste pokušaje da potvrde duhovnu istinu na te načine i umesto toga odluče da veruju (stave svoju veru) u poruku krsta (Hrist je obezbedio potpuno prihvaćanje kod Boga – oproštenje svih greha – sve to kroz svoju smrt) će biti spašeni i biće povezani sa stvarnom Božijom mudrošću i moći.

    Drugim rečima, mi pobeđujemo u ovom duhovnom ratu i povezujemo se sa Bogom, ne pomoću otkrivanja nekog ubedljivog argumenta, ili pomoću nekog natprirodnog znaka koji nam potvrđuje da smo spašeni, već tako što se uzdamo verom u Isusovu moć da nam obezbedi oproštenje svih grehova. Pokušaj da se borimo sa neželjenim mislima kako bismo ih pokorili je telesno i na kraju će taj pokušaj propasti; uzdanje verom u moć krsta i Isusa da obezbedi oproštaj za sve grehe je duhovan način, i mesto gde je božanska moć.

    Dopustite da vam se ovo smesti duboko u mozgu: Morate prestati sa pokušajima da zaustavite odvratne, bezbožne misli. Borba sa mislima je onoliko telesna i suprotna Božjim svetim putevima koliko je pokušaj da fizički ubijemo ljude koji mrze Hrista. Pretpostavka da možemo da osvojimo Božije odobrenje posedovanjem samo svetih misli je jeretičko koliko je i napuštanje vere u Hrista i pretpostavka da možemo da budemo spaseni svojim delima.

    Moramo da stanemo na kraj telesnim metodama – strahu, mentalnom naporu, borbi sa mislima – i da postanemo duhovni. To znači da treba da se odreknemo vere u naš sopstveni trud i da verujemo Isusu i samo Isusu. Mi pobeđujemo, ne strahom od misli, niti borbom sa njima, već samo verom – oslanjajući se na činjenicu da je Hrist na krstu učinio apsolutno sve što je neophodno kako bi nam obezbedio spasenje.

    Biti duhovan znači gledati samo na Hrista, ne na svoje misli. Što je naš misaoni život gori, to bolje, u smisli da nas tera da shvatimo kako možemo biti spašeni samo verom u Hrista, ne svojim delima.

    Sve vaše molitve i trud da zaustavite neželjene misli su propale, i uvek će propasti, jer je jedini način da udovoljite Bogu verovanje u ono što je Hrist na krstu postigao bez vaših molitvi i truda.

    Potpuni i stalni izostanak neželjenih misli nije ljudski, kao što jednom ljudskom biću nije moguće da nikada ne bude iskušan (čak je i sveti Božiji Sin bio iskušan). Naravno, ovo ne znači da je za svemogućeg Boga nemoguće da vas učini jedinim izuzetkom na svetu, i da stalno sprečava neželjene misli u vašem slučaju. Isto tako, kada bi vi bukvalno imali strah od sopstvene senke, Bog kome ništa nije nemoguće ima svu moć koja je potrebna da vas tretira kao da ste beznadežno patetični tako što će neprestano da izvodi čudo, sprečavajući vašu senku da se ikada pojavi. Međutim, zar ne bi bilo bolje da vam Bog dozvoli da budete normalni, kako bi eventualno prevazišli svoj smešan strah? Zar vam to na kraju ne bi dalo veće dostojanstvo? Tako je i sa onima koji se plaše misli.

    Misli nisu vaši neprijatelji; vaš neprijatelj je uvek prisutno iskušenje da uzvisite misli iznad Hrista – da pomislite da bi prevazilaženje misli udovoljilo Bogu. Vera u ono što je Hrist uradio na krstu je jedini način da se udovolji svetom Gospodu.

    Kad god brinete o mislima, vi ste skliznuli sa vere, i vratili se opasnoj nehrišćanskoj teologiji baziranoj na delima. Svaki put kada se to desi, vratite se veri, zahvaljujući Bogu što je vaše spasenje osigurano isključivo raspetim Hristom. Od suštinske je važnosti da nastavite da se vraćate veri, što znači prestanak borbe sa mislima, i oslanjanje na Hristovo potpuno delo.

    Ono što ovu jednostavnu stvar čini toliko teškom je što je svako ko je zabrinut oko ovakvih misli, postao zavisan od straha i ljudskog truda. Zavisnici su često pod iskušenjem da se vrate svojim starim mehanizmima odbrane, koji im nikada neće pružiti ono što im je zapravo potrebno. Umesto da stalno padate u stara ulegnuća, napravite novi put, napuštajući svoju preokupaciju mislima, i umesto toga se radujte u spasenju koje je – bez obzira da li to osećate ili ne – vaše kroz Hrista samog.

    Za ljude koji su zavisni od uzaludne nade usled besplodnih pokušaja da kontrolišu svoje misli, ovo je toliko radikalna promena da je samo par njih uopšte shvati. Kao moj konačan pokušaj da vam pomognem da shvatite šta ljudi koji imaju anksioznost obično ne uspeju da shvate, dozvolite mi da sa vama podelim moj odgovor na drugi imejl koji sam primio. Imejl je bio ovakav:

      Pre oko godinu dana, bio sam preplavljen nezamislivim bogohulnim mislima i osećao sam se prokletim. Ali onda sam pročitao tvoju stranicu i dosta mi je pomoglo. Ali sada, godinu dana kasnije, mene napada još više bogohulnih misli. Sam počnem da razmišljam o njima jer znam da se kriju negde u mom umu i osećam da je bolje da sa tim završim što pre. Osećam da ću da budem odbačen od Isusa zbog ovoga i toliko sam uplašen. Stopiralo je moj život jer osećam da ću da budem ostavljen i to me užasava. Ove misli su stvari koje vidim u svom umu i gade mi se. Ne mogu da mislim na Isusa bez da vidim i nešto bogohulno. Molim vas, možete li da mi pomognete da ovo zaustavim?

    Ovo je tipično za mnoge imejlove koje primam, i pokazuje kako osoba nije uspela da prihvati ono o čemu stalno pričam u svojim stranicama. Moj cilj – a verujem i Božiji cilj – nije zaustavljanje bogohulnih misli, već izgradnja vere u moć krsta da omogući oproštenje svih/i> grehova i da nas održI svetim u Božijim očima. Nakon što sam pročitao da je ponovo imao bogohulne misli, napisao sam:

      Divno! Ovo je tvoja šansa da konačno uvidiš o čemu se zaista radi kad je u pitanju spasenje, i da napustiš jeretičko spasenje po delima.

    Moj odgovor na njegovu molbu da mu pomognem da zaustavi misli bio je:

      Ne usuđujem se! Dozvola da ovake užasne misli postoje je Božiji dragocen poklon za tebe, kako bi konačno naučio da živiš verom u Hrista.

    Naravno, ja nikako ne predlažem da bi trebalo da grešimo kako bi milost obilovala, (uporediti sa Rimljanima 6:1-2). Ono što ja predlažem jeste da zamenite strah za veru, i da prestanete sa pokušajima da spasite sami sebe. Spasenje zavisi od Hristovog napora, ne vašeg. I zato obratite pažnju na svog Spasitelja, ne na sebe.

    Misli ne brinu Boga. Njegova pažnja je usmerena ka tome da mi nastavimo da verujemo u moć krsta. Naš misaoni život nije ono što nas spašava; to čini Hrist. Niti će nas naš misaoni život osuditi na pakao. Jedina stvar koja to može da uradi jeste da do kraja svog života odbijate da verujete u moć Hristove žrtve da vaš učini neokaljanim.

    * * *

    Frustrirajući problem sa kojim se suočavam objašnjavajući značenje “zarobljavanja svake misli,” je da ne postoji količina ubedljivih dokaza koja je dovoljno velika, a koja bi ikada mogla da potpuno smiri um osobe koja je zabrinuta oko ovoga. To je zato što je sama priroda stanja koje uzrokuje nametljive misli da takođe uzrokuje patnju od stalne neprijatnosti i brige. Bez obzira koliko nešto bilo tačno, ljudi koji pate od anksioznog poremećaja će nastaviti da budu anksiozni, i tako će da shvate da ne mogu da spreče brigu oko toga.

    Anksioznost vođena neravnotežom u nečijoj telesnoj hemiji će na kraju ostati netaknuta racionalnim argumentima. Iz psihološkoh razloga, briga može da bude umanjena kao odgovor na racionalne argumente, ali će se bez obzira na to anksioznost nedugo zatim vratiti. Osim pronalaženja medicinskog rešenja, njene žrtve nemaju drugu alternativu, osim da nauče da žive sa svojom anksioznošću i da odbijaju da veruju da njena prisutnost znači da postoji pravi razlog za brigu. Drugim rečima, kako Sveto Pismo potvrđuje, oni treba da prestanu da traže neki ubedljiv argument, ili natprirodne znakove, i da čistom verom prihvate da su njihove užasne misli i brige očišćene kroz Isusovu krv.

    Ako bi čovek nasilno maltretirao malog dečaka, da li bi to ugrozilo detetov odnos sa njegovim roditeljima koji ga vole? Da li bi dečak morao da se tetura kroz život, dok se u agoniji pita da li se dovoljno trudio u pokušaju da se odupre; zamišljajući da ljubav njegovih roditelja zavisi od toga? Naravno da ne! Međutim, kako bi zastrašili svoje žrtve toliko da prećute sve što se dogodilo, opšta je pojava da prestupnik laže, govoreći svojoj maloj žrtvi da ako bude rekao roditeljima, oni će ga mrzeti zbog onog što je učinio i da će poslati dečaka u zatvor. Ovo bi ugrozilo dečakov odnos sa roditeljima, ne zato što postoji opasnost da se roditelji zaista tako ponašaju, ali ako bi poverovao u prestupnikove laži, on bi zaključio da ga roditelji mrze i da je jedini način da spreči njihovu mržnju od ispoljavanja taj da čuva prestupnikovu prljavu tajnu. Isto tako, ako bi se napadi nastavili, zar ne bi bilo tragično kad bi mali dečak mislo da ljubav njegovih roditelja zavisi od toga koliko bola on nastavlja da trpi u daljim uzaludnim pokušajima da se odbrani od prestupnika, tako ga razjarujući?

    Za razliku od tog malog dečaka, vi ste dovoljno zreli da uvidite prestupnikove laži, ali možete li da uvidite Sotonine laži kad izvodi sličan trik, dok vas napada odvratnim mislima, a zatim vam govori kako vas Bog zbog toga više ne voli? Molim vas da ne vređate vašeg voljenog Gospoda tako što ćete da verujete zloj varalici, umesto da verujete Gospodu koji oprašta.

    Još srpskih hrišćanskih stranica od istog autora

    religious ocd

    Next Page:

    2 Corinthians 10:5 Bringing into Captivity Every Thought

    Not to be sold. © Copyright, 2004, 2015 Grantley Morris. Not to be copied in whole or in part without citing this entire paragraph. Many more compassionate, inspiring, sometimes hilarious writings by Grantley Morris available free at the following internet site www.net-burst.net Freely you have received, freely give.


Would you like to write to the author?

[E-mail] Click the icon, or E-mail by the method of your choice: guilt@net-burst.net

Vital Help

[Much More!] [E-Mail Me]
[Bless & Be Blessed by Facebook] [Daily Quotes] [My Shame]